foto / Marijo Bašić, 2012
moja privatna anamneza
Mali sina
Moje je ime Sina Jakelić, berba 1980., taurus. Kao prirodni glazbeni talent bez glazbenog obrazovanja (Božji dar i kazna u paketu), bolujem od opsesivnog pjevanja uz akustičnu gitaru još od predškolske dobi. Svoju knjigu otvaram u prvom osnovne, osvajanjem mini natjecanja u pjevanju i nagradom u obliku kesice bombona Asterix i čokolade Braco. Prvi samostalni javni nastupi kreću još od nižih razreda osnove škole, od 3. do 8. razreda, gotovo svake godine, pred stotinama djece, učitelja i roditelja na godišnjim priredbama - u mojoj arhivi postoje i interesantne snimke ovih nastupa.
Sljedeće poglavlje me nalazi kao tenorčića u zboru dječaka pod voditeljskom palicom velikana Vlade Sunka od 9. do 11. godine, a s jedva 13, pa sve do 22. najmlađi sam član vjerojatno prve mlade tradicionalne dalmatinske klape - Šufit, u rukama njenog idejnog tvorca i voditelja, genijalnog Tomislava Veršića.
Od 14. do 18. godine paralelno sa školskim obavezama, i klapom Šufit, tenor sam u višestruko nagrađivanom mješovitom zboru Aspalathos IV. gimnazije Marko Marulić, također pod palicom Tome Veršića. Tu se generira neprocjenjivo iskustvo koje mi je urezalo u kosti ljubav prema sakralnoj glazbi i tradicionalnoj klapi, dalmatinskoj vokalnoj harmoniji i iznad svega autentičnoj dalmatinskoj “Pismi”. Ali možda najviše od svega, Veršićevu strast prema artikuliranoj interpretaciji, preciznom izgovoru i snazi našeg jezika, perkusiji naše dijakritike i prenošenja slušatelju svih informacija koje skladba skriva, kroz ispravnu interpretaciju vokala.
ROKERI I KLAPE
Specifičnost moje epizodne uloge u bogatoj 30-godišnjoj povijesti spomenute klape Šufit je koketiranje s drugim stilovima glazbe i moji pokušaji “spajanja dva svijeta” - kao duga kosa i klapska “zurka”, soliranje na African American Spirituals u klapskom aražmanu ili možda baš pionirsko spajanje rocka i klape: moj aranžman i izvedba “Sve još miriše na nju” obilježila je jednu eru Šufita na poseban način - kao spoj dalmatinske klape i rock svijeta, po uzoru na Freddijevu “Barcelonu” i Denverovu “Perhaps Love” - što prepoznaje i sam Parni valjak, koji nas pozivaju da izvedemo taj cover na nekoliko njihovih koncerata, od kojih je jedan i zabilježen diskografski, kao CD i video (“Kao Nekada - Live at SC”). To sve se odvija prije navale novog klapskog vala i pojave “moderne klape” - čiji nisam ljubitelj. Moj prvi zahvat nakon ulaska u tadašnju klapu Libar je bilo sklanjanje prefiksa klapa i inzistiranje da se Libar pretvori u art rock bend s autorskim skladbama - jer je “klapa s bubnjevima” oksimoron. Paralelno sa školskim višeglasjima sakralne i klapske harmonije, divlja moja ljubav za rockom i skladanjem, pa se od 14. do 19. godine okušavam kao lead vokal nekoliko manjih lokalnih rock i metal cover bendova (Aura, Avantura, Vremeplov, Wizardland).
Od 20. do 23. godine preuzimam lead vokal benda New Blues Power, pod vodstvom bivšeg bubnjara Indexa, Pece Peteja, i tu počinje moje pravo “pečenje zanata” i prvi profesionalni koncerti. Od 22. do 29. godine operiram kao lead vokal benda Dr. Evil (pseudonim Korpiko), cover band u kojem se rock glazbi pristupilo kao nečem većem od hobija, kao životnoj obvezi bitnijoj od škole, fakulteta, posla i izlazaka. Tu se izgradila nekakva osnovna baza tog spoja čvrstog rock benda i višeglasnog zvuka, aranžiranja vokalnih dionica na specifičan način koji je ubrzo preslikan u Libar - po meni, u to vrijeme idealan teren za spoj moja “dva svijeta”. Dalmatinska klapa i višeglasni harmonijski slog američkih i britanskih velikana (Queen, Yes, The Beach Boys, Styx, Boston, Toto...) i slobodne rock forme, možda najpreciznije kategoriziran kao art rock.
PILOTI I OSTALE LIMUNADE
Kroz tridesete, uz muziku, dolazi i poglavlje bavljenja videoprodukcijom, pa kao polovica kreativnog dvojca “Pilot studio”, surađujem na izradi tridesetak videospotova za eminentne izvođače kao Hladno pivo, Elemental, Luky i, naravno, svim spotovima Libra, u raznim tehnikama kao live action, 2.5D i stop motion animacija. Nakon “Pilota”, bavim se animacijom i kreiram glazbu i foley za kratke filmove u produkciji splitskog Lemonade3d studija. “Biciklisti” Vaska Lipovca i “Planemo” obilaze sve velike svjetske festivale animiranog filma - od kultnog francuskog Annecyja, do dalekog Japana. Pozadina informatičkog obrazovanja, kratko ali profesionalno bavljenjenje webdizajnom, animacijom i videoprodukcijom daje mi potpunu kreativnu kontrolu svake moje audiovizualne ideje.
IMAT ĆE TISUĆU STRANA LIBAR KOJI PIŠEN
Unatoč tome, moje tridesete najviše obilježava 10 godina djelovanja kao primarni skladatelj, aranžer i pjevač sastava Libar - svojevrsni eksperiment koji rezultira nizom od 10 festivalskih nastupa okićenih nagradama za skladateljski i aranžmanski rad, a ponajviše nagradama za tekstove, što mi je jako imponiralo obzirom na generalnu deklinaciju kvalitete tekstova na cjelokupnoj balkanskoj sceni.
Na albumu Libra iz 2012. i ostalim pjesmama koje nažalost nisu dobile zaokruženo diskografsko izdanje, uključeni su jedinstveni zahvati u hrvatskoj diskografiji: vokalni kanoni na skladbama “Mantra” i “Tempus Fugit”, netipične forme skladanja i istraživanje složenijih tehnika aranžiranja kompleksnih skladbi kao “Vrime radi svoje”, “Mir morskog dna”, “Oprosti mi”, “Vrh”, osobni favorit “Zakon soli” i moj mali privatni zimzelen, “Dite”.
Libar je uveo u moj život tjedne nastupe širom države, rasprodane karte za sve velike hrvatske klubove, ali i za najmanje i najslađe lokacije na našim otocima i selima. Rasprodan veliki pogon zagrebačke Tvornice na promociji albuma, pune Prokurative na splitskoj promociji i pun riječki Stereo, samo su dio Librovih pobjeda koje je stvarno teško nabrojiti. Koncerti Libra su bili specifično iskustvo i samo publika koja je imala priliku doživjeti energiju Libra na live stageu u malom klubu ili u velikoj areni, znaju o čemu se tu radi. Neke stvari ostanu između redaka i teško ih je pretopiti u slova.
Recentno, u mojim ranim četrdesetima, postava Libra se uskoro zbog mnogih objektivnih i subjektivnih razloga raspala na nekoliko frakcija, od kojih mi je svaka velikodušno ostavila otvorena vrata, ali prevagnula je moja nepodnošljiva potreba za samostalnim donošenjem odluka. Nekoliko godina pauze posvećene su resetiranju softvera i osnivanju obitelji, uz objavu najavnog singla pod svojim imenom, romantičnu “Polarnu”.
42, smisao života
U mojoj 42. godini, jedan jednostavan telefonski poziv i ničim provocirana dobra namjera Josipa Radića (Valentino Bošković, Kensington Lima, Izgubljeni vikend) rodila je jednu novu suradnju, a mene ponovo pokrenula i podmazala zupčanike. Spot za naš prvi, pretpostavljam ne i posljednji, zajednički rad - “Morski Korijen” - i dalje je pod nezamjenjivim kreativnim okom redatelja Tonija Mijača te nastavlja metaforičku radnju započetu u “Polarnoj”, koja će se nastaviti i kroz idući singl, kao konceptulni rad.
Ako je “Polarna” otvorila novo poglavlje, “Morski korijen” je sljedeća stranica, i nadam se da smo bar dva-tri poglavlja od kraja moje “knjige od tisuću strana”. Poruku skrivenu u lirici pjesme, spot pojašnjava na specifičan i slojevit način, kako povratak iz inozemstva u rodni kraj i potrebu Dalmatinca da bude uz svoje “More” - tako i katarzu, izlazak iz hermetike intime u beskrajni otvoreni ekstrovertni prostor, plavetnilo visine i dubine, predavanje tijela prirodi i smrt ega. Bezuvjetno predavanje je jedan od mojih konstantnih motiva koji je započet još u “Ditetu”, nastavljen u “Polarnoj” i “Morskom korijenu”, a nadam se, intenzivno najavljuje i treći singl koji donosi rekonstrukciju i novo rođenje - gradnju novog iz srušenog. Ali to je priča koju ćemo nastaviti u Srpnju.
SIGNAL do beskonačnosti i dalje
U mojoj “ladici” su deseci gotovih skladbi koje čekaju presvlačenje iz demo pidžame do finalnog carevog ruha studijske produkcije i jedan konceptualni album sa zaokruženom radnjom, oko kojeg još uvik malo zazirem od dovršavanja.. “Ali ni to nije sve”, kako kaže Mak Dizdar. Posljednjih 8-9 godina moj najbolji prijatelj i kum, Nikola Džaja, i ja imamo supertajni projekt "Signal" koji broji već 20-ak dovršenih pjesama s malo drugačijim zvukom i sasvim specifičnim pečatom, koje možda ugledaju svjetlo dana, a možda i ne. Ovisno što odluče braća Kronos i Kairos.
Ipak, pjevanje je u mojoj knjizi na drugom mjestu. Skladanje je moja najveća ljubav. Kreacija. Krenulo je s 14 godina, kad sam napisao prvu pjesmu, kultne 1994. dok je cijela planeta gorila od kreativnosti. Izgleda da je i mene ogrebalo, još i danas krvari ista rana. Moj intenzivan, ali uzaludan trogodišnji pokušaj potpunog pauziranja profesionalnog i privatnog bavljenja glazbom, pokazao mi je samo da je nemoguće stati, ne može se bez. Necesse est. Muzika je otrov i protuotrov. Za one koji odluče prvi put poslušat i za one koji od prije prate moju muziku, želim napomenuti da je potpuno autobiografska, iako na kriptičan način.
Moja lirika nastaje isključivo iz autentičnih situacija u mom životu, i za ispravan doživljaj zahtijeva uranjanje i slušanje u specifičnom terminu: od početka do kraja. Publika s kratkim fokusom pažnje će teško pronaći hranu za svoju dušu na mojoj valnoj duljini, ali onima koji su voljni navući odijelo za ronjenje i skočit u moje “More”, želim dobrodošlicu i ugodnu radnu temperaturu. Kad ste već tu, zadržite dah i u momentu…